Biografi obično ističu Tesline ekscentričnosti, ali su rijetki istraživači pažljivo ispitali što, kako i zašto je izumio. Demistificirajući legendarnog izumitelja treba ga staviti u kulturni i tehnološki kontekst njegova vremena, i fokusirati se na njegove izume kao i na stvaranje i održavanje njegove slave. To baca novo svjetlo na Teslin vizionarski pristup izumima i poslovne strategije iza njegovih najvažnijih tehnoloških otkrića. Nikola Tesla dao je veliki doprinos električnoj revoluciji koja je preobrazila svakodnevni život na prijelazu u dvadeseto stoljeće. Njegovi izumi i patenti činili su osnovu moderne primjene izmjenične struje i pridonijeli razvoju radija i televizije. Kao daroviti showman, njegovao je javni imidž ekscentričnog genija. No, glorificiranje Tesle s pretjeranim tvrdnjama, poput one da je on izumio izmjeničnu struju - zapravo čini medvjeđu uslugu i Tesli i javnom razumijevanju znanosti i izuma. Dopunjujući njegovu ostavštinu netočnim tvrdnjama, riskiramo zasjeniti briljantnost onoga što je zapravo učinio s mitovima koji se na kraju mogu razotkriti i odbaciti. Njegova je istinita priča već sama po sebi bogata i fascinantna — nije joj potrebno uljepšavanje da bi bila uvjerljiva. Razumijevanjem onoga što je zaista postigao, a ne onoga što se mitologizira da je učinio, odajemo počast ne samo uspomeni na njega, već i istini o napretku znanosti.

Što se obično misli o Tesli?

• Da je izumio izmjeničnu struju (AC) i elektrificirao naš svijet.
• Da su on i Edison vodili "Rat struja" između izmjenične i istosmjerne struje.
• Da je Edison progonio Teslu do kraja života.
• Da je izumio stroj za namjerno izazivanje potresa.
• Da je htio svima dati besplatnu električnu energiju.
• Da je bio genij fizike.

To je ono što se može vidjeti na YouTube-u, web stranicama, čak i TV emisijama i video-igricama.

Ali istraživanje i čitanje primarnih dokumenata i izvora otkriva drugačije povijesne činjenice.

Koji su dojmovi koje obično čujemo ili imamo o Tesli? Evo najčešće spominjane "činjenice".

Uvriježen je stav da je Tesla "izumio" izmjeničnu struju i stvorio naš električni svijet. Međutim, izmjenična struja je izumljena i korištena puno prije Tesle.

Zapravo, prvi generator izmjenične struje izumljen je 1832. godine kada je francuski inovator po imenu Hippolyte Pixii🔎Hippolyte Pixii 1808-1835. Francuski inženjer i proizvođač instrumenata koji je godine 1832., nakon otkrića Hansa Christiana Oersteda, izradio prvi električni generator. Ručnim pogonom okretao je potkovasti magnet pored zavojnice sa željeznom jezgrom. To je u zavojnici proizvelo izmjeničnu struju koju je on pomoću komutatora pretvorio u istosmjernu. Iako su ga poslije zamijenili učinkovitiji uređaji koji koriste elektromagnete, Pixiijev uređaj bio je prvi konstruirani pravi električni generator i otvorio je put kasnijim uređajima. napravio stroj koji je vrtio magnet u blizini namotaja žice.

Pixii je bio nadahnut radom Michaela Faradaya🔎Michael Faraday (1791-1867). Engleski znanstvenik koji je pridonio proučavanju elektromagnetizma i elektrokemije. Glavna otkrića uključuju principe elektromagnetske indukcije, dijamagnetizma i elektrolize. Bez puno formalnog obrazovanja, bio je jedan od najutjecajnijih znanstvenika u povijesti. Istraživanjem magnetskog polja oko vodiča kojim teče istosmjerna struja Faraday je uspostavio koncept elektromagnetskog polja u fizici. Također je utvrdio da magnetizam može utjecati na zrake svjetlosti i da postoji temeljna veza između ta dva fenomena. Otkrio je principe elektromagnetske indukcije, dijamagnetizma i zakona elektrolize. Njegovi izumi elektromagnetskih rotacijskih uređaja činili su temelj tehnologije elektromotora, a uvelike je zahvaljujući njegovim naporima električna energija postala praktična za korištenje u tehnologiji. iz prethodne godine u kojem se navodi da promjena magnetskog toka inducira struju u zavojnici.

U Pixiijevom stroju, magnet se vrti prema i od zavojnice, stvarajući izmjeničnu struju ili kraće AC. U stvari na krajevima zavojnice pored koje se vrti magnet ili petlje koja se vrti u magnetskom polju i ne može nastati drugo nego izmjenični napon odnosno struja.

Zato je Pixii koristio četkice i komutator kako bi prisilio struju da uvijek bude istosmjerna, ili kraće DC, u namjeri da se dobije napon sličan naponu galvanskih članaka.

Tijekom godina generatori su postajali sve složeniji, a prema knjizi o elektricitetu iz 1856. godine, nakon frustracije s nekim neispravnim četkicama, korišten je veliki generator bez četkica i otkriveno je da za električnu rasvjetu nije potrebno ispravljati struju već se može koristi izmjenična struja.

Tesla je te godine (1856.) tek rođen, pa se čini malo vjerojatnim da on ima ikakve veze s tim.

Dugi niz godina nakon toga izmjenična struja se koristi za napajanje jakih vanjskih lučnih svjetiljki.

Iako su dinamo strojevi istosmjerne struje smatrani boljim za žarulje sa žarnom niti, velika promjena u vezi elektriciteta dogodila se 1880-ih s izumom transformatora.

Izmjenična struja može se pomoću transformatora pretvarati u struju visokog napona, male jakosti koja se dalekovodima prenosi na velike udaljenosti bez puno gubljenja snage na toplinu, a zatim se transformira natrag u niski napon za korištenje u kućanstvu.

  Zašto se s visokim naponom energija prenosi znatno učinkovitije?  

Gubici snage (P) u vodiču su umnožak kvadrata jakosti struje (I) i otpora (R) vodiča:

To znači da bi kod prijenosa fiksne snage na određenom vodu, ako bi se struja prepolovila, gubitak u vodiču bio četiri puta manji. U tome je presudna uloga transformatora. On ima svojstvo da smanjuje jakost struje onoliko puta koliko puta poveća napon. Pri tome se prenesena snaga ne mijenja jer je jednaka umnošku napona (U) i jakosti struje (I) (pod pretpostavkom da nema fazne razlike); to jest:

Omjer primarnog i sekundarnog napona jednak je omjeru broja zavoja primarnog i sekundarnog namota (U₁ : U₂ = N₁ : N₂), a jakosti struja su obrnuto razmjerne naponima (I₁ : I₂ = U₂ : U₁). Dakle, ista snaga može se prenijeti sa strujom (I) male jakosti a visokog napona (U). Stoga je kod prijenosa energije putem dalekovoda korisno upotrijebiti vrlo visoki napon (često stotine kilovolti) pri čemu će jakost struje biti vrlo mala. No, visoki naponi imaju i nedostatke, kao što je potreba jakih porculanskih izolatora i općenito poteškoće u sigurnom rukovanju. U elektrani se stvara snaga na naponu prikladnom za dizajn generatora, koji se zatim transformira na visoki napon za prijenos dalekovodom. Na domak potrošaću, visoki prijenosni napon se opet pomoću transformatora snižava na napone koje koriste uređaji, a jakost struje se razmjerno poveća.

Trojica mađarskih inženjera, čiji su inicijali ZBD, patentirali su 1885. godine ono što se danas zove ZBD transformator.

Dok je Edison unapređivao svoju žarulju i sustav istosmjerne struje George Westinghouse je nakon čitanja o transformatoru zaključio da je izmjenična struja budućnost i za žarulje sa žarnom niti.

Njegov pomoćnik, William Stanley🔎William Stanley (1858-1916). Američki fizičar, tijekom svoje karijere prijavio je 129 patenata za različite električne uređaje. Godine 1886. demonstrirao je prvi cjelovit sustav visokonaponskog prijenosa izmjenične struje, koji se sastojao od generatora, transformatora i visokonaponskih dalekovoda, čime je omogućio distribuciju električne energije na široka područja za osvjetljavanje ureda i trgovina duž glavne ulice. Stanleyev dizajn transformatora postao je prototip za buduće transformatore, a njegov AC distribucijski sustav formirao je osnovu moderne distribucije električne energije. Zato je njegov rad na elektrifikaciji glavne ulice Great Barrington nazvan IEEE Prekretnicom., patentirao je 1886. godine jednostavniji transformator s boljim koeficijentom iskorištenja.

Iste godine Westinghouse i Stanley stvorili su "prvi praktični sustav za električno osvjetljenje pomoću izmjenične struje s transformatorima", što je zabilježeno kao prekretnica američkog elektoinženjerstva i elektronike (IEEE - The Institute of Electrical and Electronics Engineers).

Uvođenje sustava izmjenične struje neobjektivno se pripisuje samo američkim stremljenjima. Od kasnih 1870-ih, izmjenična struja se i u Europi razvila u konkurenta istosmjernoj struji. U to su vrijeme ljudi počeli spajati nekoliko sustava električne rasvjete na AC mrežu. Godine 1883. Francuz Gaulard i Englez Gibbs prvi su put u Londonu javnosti predstavili poboljšanu AC mrežu. Počevši od 1884. godine, njih su dvojica uspjela instalirati svoj sustav prijenosa električne energije na nekoliko industrijskih izložbi, demonstrirajući funkcionalnost prijenosa izmjenične struje na veće udaljenosti kao alternativu mreži istosmjerne struje. Godine 1885. mađarska tvrtka Ganz izbacila je na tržište poboljšane transformatore. Time su smanjeni visoki troškovi prijenosa u usporedbi s mrežama istosmjerne struje. Kao rezultat toga, do 1890. tvrtka Ganz uspjela je postaviti gotovo sedamdeset elektrocentrala za proizvodnju električne energije s ovim sustavom.

1884. godine u SAD-e dolazi mladi Nikola Tesla i s preporukom Charlesa Batchellora iz Pariza javlja se Edisonu koji ga zapošljava u Continental Edison Company.

Imigranti su na otoku Ellis, prije stupanja na tlo SAD-a, bili podvrgnuti "liječničkom pregledu" kao preventivnoj mjeri protiv unošenja zaraznih bolesti. Također im je određivan i boravak u karanteni. Isti postupak prošao je i Nikola Tesla nakon što je stigao brodom. Tesla je u SAD stigao s vrlo malo novca, jer je velik dio svoje ušteđevine potrošio na troškove putovanja i druge troškove. Također je opljačkan ubrzo nakon što je stigao u New York, zbog čega je ostao gotovo bez novca. Dvije godine kasnije, 1886. svečano je otkriven amblematski spomenik Sjedinjenih Država - kip Slobode na Liberty Islandu

Uočeno je da je najveći nedostatak sustava izmjenične struje to što se smatralo da nema načina da se napravi pravi izmjenični motor. Bilo je pitanje, kako postići da se nešto vrti u krug, kad struja ide naprijed-natrag. Rotor istosmjernog motora spojenog na izmjenični napon titra u mjestu. Godine 1885. talijan Galileo Ferraris🔎Galileo Ferraris (1847-1897). Talijanski sveučilišni profesor, fizičar i inženjer elektrotehnike , jedan od pionira sustava izmjenične struje i izumitelj indukcijskog motora iako nikada nije patentirao svoj rad koji su mnogi proglašavali najvećim izumom svih vremena. Istraživanja i njegove studije rezultirale su razvojem alternatora, pretvarajući mehaničku energiju u električnu (kao izmjeničnu struju).
11. ožujka 1888. Ferraris je objavio svoje istraživanje u Kraljevskoj akademiji znanosti u Torinu (dva mjeseca kasnije Nikola Tesla dobio je američki patent 381.968, prijava podnesena 12. listopada 1887. Serijski broj 252.132). riješio je ovaj problem tako što je izradio izmjenični generator s dvije odvojene zavojnice, koje su proizvodile dvije zasebne izmjenične struje pomaknute u fazi za 90°. Te dvije izmjenične struje mogle su okretati valjak rotora u motoru. Ovo je bio prvi polifazni, ili višefazni, motor na izmjeničnu struju. U bakrenom valjku rotora generiralo se magnetsko polje koje se smjenjivalo kroz parove zavojnica inducirajući struju u bakru rotora, koja je pak stvarala magnetsko polje. To polje rotora prati okretno polje statora. Međutim, rotor je zaostajao za brzinom statora zbog trenja i strujnih gubitaka topline. Takav se motor naziva indukcijski ili asinkroni motor. Ferraris se, međutim, nije zamarao praktičnom primjenom jer je pretpostavljao da se s tim motorom ne može postići učinkovitost veća od 50%, tj. mogao je vrtjeti samo sebe. Zato je svoja otkrića objavio tek 1888.

.

Tesla u autobiografiji "My Inventions" iskazuje opčinjenost beskontaktnim okretanjem kojim ga je oduševio njegov gimnazijski profesor fizike Martin Sekulić🔎Martin Sekulić (1833–1905) bio je Teslin profesor fizike na Velikoj realnoj gimnaziji u Rakovcu (predgrađu tadašnjeg Karlovca). Bio je istaknuti znanstveni pedagog i eksperimentator, dopisni član JAZU (danas HAZU), narodni zastupnik u zemaljskom Saboru Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Sekulić se bavio eksperimentima, proučavao je fluorescenciju, iskrenje i munje, što je pobudilo golemo zanimanje mladog Nikole Tesle, a poseban utisak ostavio je na njega demonstracijom elektrostatskog motora s beskontaktnim rotorom. Sekulić je Teslu također oduševio Ruđerom Boškovićem jer je zagovarao Boškovićevu zamisao kako bi se cijela fizika mogla utemeljiti samo na jednom tipu sile.: "Sjećam se uređaja u obliku slobodno rotirajuće (staklene) tikvice, s oblogama od staniola [freely rotatable bulb, with tinfoil coatings], koja je dovedena u brzo okretanje kada je spojena na elektostatski stroj. Nemoguće mi je prenijeti odgovarajuću ideju o intenzitetu osjećaja koji sam iskusio dok sam svjedočio njegovim izlaganjima tih tajanstvenih pojava.... Htio sam saznati više o ovoj divnoj sili" (5, str. 15)

Tijekom studija u Grazu (1877.), Tesla je gledao kako Prof. Pöschl okreće Grammov dinamo stroj i mehaničku energiju pretvara u električnu, pri čemu stroj radi kao generator. Profesor zatim pokazuje da je moguć i obrat, tj. da se dovedenom strujom taj dinamo pokreće kao motor pretvarajući električnu energiju u mehaničku. Ali pri tome dolazi do jakog iskrenja. Pod dojmom elektrostatskog "rotora" bez ikakvih kliznih kontakata, kojeg mu je nastavnik fizike Martin Sekulić pokazivao u Karlovcu, Tesla je predložio beskontaktni rotor za jednosmjerni elektromotor, što je Pöschl smatrao nemogućim s tadašnjim galvanskim izvorima. Tesla piše: "Dok je profesor Pöschl demonstrirao Grammov dinamo stroj kao motor, četkice su zadavale probleme, jako su iskrile, ja sam primijetio da bi možda rad motora bio moguć i bez tih četkica. Ali profesor se izjasnio da je to nemoguće, rekavši: “G. Tesla će možda učiniti velike stvari, ali je sigurno da ovo neće unaprijediti.” (5, str. 17) Ova se anegdota često mitologizira prikazujući Teslu kao vizionara čija je ideja neznalački proglašena nemogućom, a profesora kao "gubitnika" u raspravi.

Zaokupljen stalno idejom beskontaktnog rotora, tijekom šetnje parkom u Budimpešti, Tesla iz Goetheova “Fausta” citira stilski opis zalazećeg Sunca, koje hrli osvijetliti novo podneblje na Zemlji. U tom trenutku javlja mu se analogna predodžba magnetskog polja čiji se maksimum kružno premješta po zavojnicama statora i "hrli" inducirati polje na novom pomaknutom položaju rotora. (5, str. 19)

U stvari Prof. Pöschl je bio u pravu, Tesla nikada nije uspio konstruirati elektromotor s beskontaktnim rotorom pokretan istosmjernom strujom, kako je predlagao u Grazu, niti je takav motor unaprijedio. No, izumio je nešto mnogo bolje koristeći indukcijski učinak već postojeće izmjenične struje s dvije pomaknute faze. Pokazao se istinitim aforizam: Do izuma električne žarulje ne dolazi se unapređivanjem svijeće! Bio je potreban, metaforički rečeno, "kvantni skok" s istosmjerne na izmjeničnu struju.

Konačno je 1882. osmislio indukcijski dvofazni elektromotor s beskontaktnim rotorom pri čemu je, kako sam priznaje "dedukcijom", primijenio načelo kojeg se sjećao još iz gimnazije, samo je električnu silu zamijenio elektromagnetskom, svoj uspjeh opisuje u autobiografiji: "Napokon sam imao zadovoljstvo vidjeti vrtnju izazvanu izmjeničnim strujama različitih faza, a bez kliznih kontakata ili komutatora, kako sam i zamislio godinu dana ranije." (5, str. 21)

               Ostaje dvojba: Dedukcija korak po korak ili "epifanija" nadahnuta Faustom u šetnji parkom?

Neovisno o Ferrarisu, Tesla je imao sličnu ideju sa snažnijim i upotrebljivim motorom. Znao je da superpozicija nekoliko fazno pomaknutih izmjeničnih struja stvara rotirajuće polje čiji induktivni učinak pokreće rotor. No, bljesak inspiracije nije bio dovoljan za konstrukciju novog motora: Tesla je morao razviti potpuno novi električni sustav za višefazni motor. Konačno, 1887. prijavio je svoje prve patente koji čine najznačajniji doprinos u proizvodnji i primjeni električne energije novog vijeka:

 generator - transformator ⭜ - dalekovod - transformator ⭝ - elektromotor 

Njegov inovativni elektromotor bio je jednostavniji, sam je kretao i bez komutatora je izbjegnuto iskrenje i zamjene mehaničkih četkica. Međutim to još nije bio trofazni motor kakvi se danas proizvode, npr. nije bio primjenjiv za tramvaje, budući da je mogao raditi samo pri konstantnoj brzini.
Dvofazni motor imao je na rotoru zavojnice umjesto vodljivog cilindra kakav je primijenio Ferraris. Rotor razvija svoje magnetsko polje kao odgovor na polje statora, pri čemu zavojnice kratko spojenih krajeva namotane na rotor bolje prate okretno polje statora. Ferrarisov valjkasti rotor na principu vrtložnih struja nije bio učinkovit, prekomjerno bi se grijao zbog jakih vrtložnih struja i te struje nije učinkovito usmjeravao za proizvodnju zakretnog momenta.

Teslin dizajn sa zavojnicama kasnije se razvio u kavezni rotor od kratko spojenih vodljivih šipki koji je bolje iskorištavao elektromagnetsku indukciju.
Rotor sa zavojnicama imao je maksimalni odziv inducirane struje na okretno magnetsko polje dok je istodobno osiguravao samopokretanje i visok okretni moment. Kasnija poboljšanja, kao što je kavezni rotor, poboljšala su ovaj dizajn, ali temeljni principi ostaju isti u modernim indukcijskim motorima.

Za usavršavanje trofaznog motora, zaslużan je Mihail Dolivo-Dobrovolski🔎Михаѝл Доливо-Доброволъский, električar i izumitelj poljsko-ruskog podrijetla. U Njemačkoj je radio za tvrtku Allgemeine Elektricitäts-Gesellschaft (AEG), jedan je od utemeljitelja (ostali su Nikola Tesla , Galileo Ferraris i Jonas Wenström) polifaznih električnih sustava, razvijajući trofazni električni generator i trofazni elektromotor (1888) i spojeve u zvijezdu i u trokut. Trijumf trofaznog sustava prikazan je u Europi na Međunarodnoj elektrotehničkoj izložbi 1891., gdje ga je Dolivo-Dobrovolski koristio za prijenos električne energije na udaljenosti od 176 km sa 75% učinkovitosti. Godine 1891. napravio je trofazni transformator i kratkospojeni (kavezni) indukcijski motor. Projektirao je prvu svjetsku trofaznu hidroelektranu 1891. godine.. On je prvi jasno sagledao način djelovanja i zahtjeve u konstrukciji motora. Uočio je da je za maksimalni učinak izmjeničnih struja na rotor potreban minimalni magnetski zračni raspor jer je zakretni moment razmjeran magnetskom toku po polu statora. Postigao je željeni rezultat, između ostalog, ugradnjom zavojnica dublje u željeznu jezgru statora, i njegov je motor bio prvi komercijalno uspješan indukcijski motor, prvenstveno u Europi kao projekt tvrtke AEG - Allgemeine Elektricitäts-Gesellschaft.

Osim toga Dobrovolski je izumio spajanje zavojnica statora u tzv. "trokut" i "zvijezda" spojeve, čime je prepolovio broj žica za distribuciju sa Teslinih 6 na 3 postigavši značajnu uštedu na skupom bakru. Zatim je uvidio da na učinkovitost motora utječu vrtložne struje u rotoru, koje se protive vrtnji rotora. Da smanji te struje ostavlja u rotoru uzdužne proreze, što je patentirao 1889. godine. S tim prorezima, rotori nalikuju kotaču po kakvom u krletkama trče vjeverice i zamorci i nazivaju se kavezni rotori (squirrel-cage rotor).

Tesla u patentnoj prijavi No. 390.414 spominje mogućnost spajanja triju zavojnica u zajedničku točku, što neki uzimaju kao dokaz da je došao na ideju "spoja u zvijezdu" prije Dobrovolskog. Međutim radi se o zavojnicama rotora (armature) koje se napajaju kliznim kontaktima preko komutatora. To očito nije spoj indukcijskog kaveznog motora kojim je Dobrovolski unaprijedio Teslinu ideju i smanjio broj vodiča za napajanje statora.

 generator - transformator ⭜ - dalekovod - transformator ⭝ - elektromotor 

Iako je višefazna izmjenična struja s vremenom postala cijenjena zbog svoje učinkovitosti, zbog čega danas koristimo trofaznu struju, u to vrijeme američku industriju je najviše zanimao efikasan motor. Godine 1888. George Westinghouse je kupio Teslin patent, u namjeri da njegova tvrtka kontrolira poslove s izmjeničnim motorima.

Postoje rasprave o tome je li Tesla prvi sam izumio polifazni sustav ili je to učinio Ferraris prije njega, no sam je Tesla izjavio da su imali istu ideju i nikada nije rekao da je čitao o bilo kojem od Ferrarisovih pronalazaka već je u trenucima nadahnuća u svojoj glavi vidio potpuno formiran stroj i uopće nije trebao eksperimentirati jer, "Nije bilo niti jednog jedinog eksperimenta, koji nije ispao točno onako kako sam ga zamislio." (5, str. 5; str. 23)

Tesla piše: "Profesor Ferraris ne samo da je neovisno došao do istih teorijskih rezultata, već na gotovo identičan način do najsitnijih detalja." (15, str. 297)

Dakle, ako Tesla nije izumio izmjeničnu struju, i nije samostalno izumio primjenu polifazne izmjenične struje, a Westinghouse je već implementirao izmjeničnu struju za svoje sustave rasvjete dvije godine prije nego što je kupio patent od Tesle, zašto je onda izbio "rat struja" između Edisona i Tesle?

To nas dovodi do dojma broj dva.

Uvriježen je stav da je "Rat struja" bio sukob između Edisona i Tesle oko korištenja izmjenične protiv istosmjerne struje. Međutim, sukobila su se dvojica magnata.

U stvari, Edisonov pravi suparnik nije bio Tesla nego Westinghouse, Tesla je tu bio važan ali ipak sporedni igrač čije ideje Westinghouse suprotstavlja Edisonu. Tesla je, na neki način, bio Westinghouseovo tajno oružje - ali on nije bio taj koji se bavio poslovnim sukobom, propagandom ili korporativnim natjecanjem. Protiv Edisona se u svemu borio Westinghouse, od javne percepcije do infrastrukturnih ugovora.

Godine 1880. Thomas Edison dobio je patent za svoju žarulju što je bio veliki uspjeh njegove tvrtke, "Edison General Electric", koja je za napajanje koristila dinamo s četkicama i pomoću komutatora ispravljenu istosmjernu struju.

Godine 1886. George Westinghouse počinje koristiti izmjeničnu struju i transformatore za osvjetljavanje zgrada. On se u početku uglavnom bavio električnim brojilom jer je bez brojila mogao naplaćivati samo paušal za struju, što je potrošače poticalo da troše što više električne energije. U ljeto 1888. njegov zaposlenik Oliver Shallenberger🔎Oliver Blackburn Shallenberger (1860. - 1898.) bio je američki inženjer elektrotehnike i izumitelj. Povezan je s električnim izumima vezanim uz izmjeničnu struju. Najpoznatiji je po izumu prvog uspješnog električnog brojila izmjenične struje (AC), preteče modernog električnog brojila. To je bilo presudno za opće prihvaćanje napajanja izmjeničnom strujom. izumio je funkcionalno električno brojilo. Westinghouse je sada imao brojilo za izmjeničnu struju ali je još uvijek bio u potrazi za industrijskim elektromotorom. Rješenje je našao u otkupu Teslinih patenata.

Edison je mrzio Westinghousea i izmjeničnu struju, jer je njegova već uvedena mreža istosmjernog napona s više od 1500 lokalnih elektrana time dovedena u pitanje. Radilo se o borbi za monopol u elektrodistribuciji. Da spriječi prijeteću propast svog monopola i ogromne gubitke novca počeo je tvrditi da je izmjenična struja visokog napona opasna. Pišući privatnu poruku da će "Westinghouse sigurno kao smrt ubiti kupca u roku od šest mjeseci." Edison je kao glavno oružje protiv primjene izmjenične struje izabrao strah.

U to vrijeme Edison je napisao i javni manifest o opasnostima izmjenične struje🔎. U tom pamfletu Westinghousea spominje 24 puta, a Teslu ni jedanput. Prijetnja mu nije bio Tesla nego Westinghouse koji uvodi konkurentski sustav.

Edison je tada angažirao izvjesnog profesora Harolda Browna da koristeći njegov prostor izvodi jezive javne pokuse ubijanja pasa i starih konja izmjeničnom strujom, kako bi pokazao koliko je to opasno.

Zalagao se za korištenje izmjenične struje u pogubljenjima na električnoj stolici. Edison je želio da smrtna kazna električnom stolicom bude poznata po Westinghouseu i povezana s njegovim imenom. To je išlo tako daleko da se uličnim rječnikom za pogubljenje na električnoj stolici koristio izraz "Westinghousing".

Međutim kada je Westinghouse 1888. kupio Teslin patent za polifazni generator i motor, izmjenična struja je postala jeftinija i moćnija. Tako je korporacija Westinghouse dobila posao osvjetljavanja Svjetskog sajma u Chicagu, povodom proslave 400. godišnjice Kolumbovog otkrića Amerike. Suprotstavljajući se novoosnovanoj General Electric Company (tvrtci koja je preuzela Edison Company), Westinghouse je bio upola jeftiniji od ponude GE-a za milijun dolara. Velik dio uštede odnosio se na količinu bakrene žice potrebne za korištenje istosmjerne struje. Westinghouseova pobjednička ponuda predložila je učinkovitiji, isplativiji Teslin polifazni sustav. Ali to nije bio ključni trenutak sukoba.

Kako bi zadivio publiku učinkom nevidljivog magnetskog polja Tesla je na toj izložbi duhovito iskoristio bakreno jaje i prigodnu legendu o Kolumbovom jajetu. Jaje se na plitkoj drvenoj zdjeli počinje okretati kao rotor indukcijskog elektromotora. Uslijed vrtložnih struja u bakru taj jajoliki rotor prati okretno magnetsko polje dviju okolnih zavojnica i tijekom vrtnje se uspravi na tjeme.

Bakreno jaje se međutim ne uspravlja uslijed ikakvog elektromagnetskog utjecaja nego djelovanjem samo mehaničkih sila kakve inače žiroskopski djeluju na zvrkove. Jaje početnu vrtnju mijenja u vrtnju oko osi s najmanjim momentom tromosti kao najstabilnijim položajem. Bez trenja i reakcije podloge, taj bi se elipsoid nastavio slobodno okretati bez uspravljanja.
Okretno magnetsko polje daje pogon samo za vrtnju bakrenog jajeta, a uspravljanje uzrokuje poznata pojava koja se očituje i kada se kuhano kokošje jaje uspravi na ravnoj podlozi tijekom dovoljno brze vrtnje. Tesla je to vidio još u djetinjstvu kada se ručno pokrenutom vrtnjom utvrđivalo je li jaje kuhano ili sirovo. Kuhana bi se u vrtnji uspravila, a sirova usporavala.

(Video: "Spinning Egg", Ishikawa Minami Lab - Osaka University)

Ključni trenutak sukoba bilo je to što je J.P. Morganu, kao glavnom dioničaru tvrtke Edison, dozlogrdilo bacanje silnog novca na Edisonove sudske sporove, pa je odlučio investirati kapital u jeftiniju i snažniju izmjeničnu struju kojom su se napajali industrijski izmjenični motori.

Tako je J. P. Morgan 1892. izveo prevrat, otpustio je Edisona iz vlastite tvrtke i uklonio njegovo ime iz naziva tvrtke, ostavljajući samo poznati GE ili General Electric.

Edison i Tesla bili su uključeni u prijedloge za razvoj postrojenja na slapovima Niagare. Njihova su rješenja 1893. godine razmatrana na natječaju kojeg je organiziralo Međunarodno povjerenstvo za slapove Niagare. Projekt temeljen na Teslinom pristupu koji je prijavila tvrtka "Westinghouse Electric & Manufacturing Company" pobijedio je na natječaju. Komisija, predvođena britanskim fizičarom Lordom Kelvinom, smatrala je da je sustav temeljen na izmjeničnoj struji, koji je Tesla predložio preko Westinghousea, bolja ponuda od Edisonove sheme s istosmjernom strujom. Lord Kelvin se uvjerio u superiornost Teslinog pristupa tijekom posjeta Svjetskoj izložbi u Chicagu 1893. godine, gdje je rasvjetu napajao Teslin polifazni AC sustav, opet prema ugovoru s Westinghouseom. Osim toga bilo je dvojbeno može li se Edisonovim sustavom istosmjerne struje energija uopće prenositi na velike udaljenosti. Godine 1896. Tesla i Westinghouse pustili su u rad prvu američku hidroelektranu na slapovima Niagare. Pobijedivši Edisona promijenili su način na koji se do tada u Americi gledalo na tako moćne prirodne sile.

Ovaj događaj iz američke povijesti neobjektivno se ističe bez navođenja da je prvi prijenos električne energije visokonaponskom trofaznom strujom po Teslinom polifaznom sustavu izveden u Njemačkoj 25. kolovoza 1891. u povodu Međunarodne elektrotehničke izložbe u Frankfurtu. Trofazna izmjenična struja iz generatora kod Lauffena na rijeci Nekar, transformirana pomoću trofaznog transformatora na napon od 15 kV, proslijeđena je dalekovodom do 176 km udaljenog Frankfurta na Majni, za napajanje 1000 žarulja i za trofazni sinkroni motor pumpe za umjetni vodopad visine 10 metara na izložbenom prostoru. Taj njemački poduhvat potaknuo je planere u Americi da konstruiraju visokonaponski prijenos struje od slapova Niagare do Buffala.

Desetak godina kasnije Tesla je izumio turbinu s diskovima bez lopatica koju nikada nije implementirao na nekoj hidroelektrani. Ta turbina najbolje radi s fluidima velike brzine i niske viskoznosti (poput pare ili zraka), dok generator hidrocentrale zahtijeva visok okretni moment pri relativno niskom broju okretaja. Turbina bez lopatica radi na visokom broju okretaja, ali daje mali okretni moment. Osim toga pati od oštrog pada učinkovitosti kada je opterećenje uspori pa se zbog turbulencije poremeti laminarni tok. Turbina s diskovima prvenstveno je zamišljena za pogon parom, ali ni s parom nikada nije nadmašila tradicionalne parne turbine (kao što je Parsonsova reaktivna turbina), koje su već dominirale u pogonima vojnih parobroda.

Ali, suparništvo dvojice moćnika, Edisona i Westinghousea, nije bila dovoljno provokativna priča kao ona o borbi "Davida i Golijata", skromnog sjajnog Tesle protiv moćnog biznismena. Zato su to u medijima pretvorili u intrigantno rivalstvo Tesle i Edisona, pri čemu se Westinghouse jednostavno izgubio iz priče.

Dakle, ako se Edison u ratu oko AC i DC nije borio protiv Tesle, zašto se tvrdi da ga je maltretirao i osujećivao sve njegove napore?

Ovo nas dovodi do dojma broj tri.

Uvriježen je stav da je Edison progonio Teslu, počevši od vremena kada je radio za njega. Međutim Tesla to nigdje ne spominje.

Prema Teslinom svjedočenju, to nije istina. Čuvena anegdota o tome da je Tesla prevaren za isplatu novčane naknade u stvarnosti se dogodila mimo Edisona. Naime Tesla u autobiografiji kaže kako je zaista kratko radio za Edisona 1884. godine. U to vrijeme izvodili su se poslovi za njujoršku podružnicu tvrtke Edison, i jedan lokalni upravitelj obećao mu je 50.000 dolara ako izvrši zadatak. Danas bi to bio iznos veći od milijun i po US $, pa je malo vjerojatno da bi se podružnica obavezala na isplatu tolike sume bez pisanog ugovora kakav je, primjerice, Tesla poderao pred Westinghouseom. Po završetku posla taj mu je čovjek umjesto da plati, rekao da se šalio, iako je Tesla za obavljeni posao trebao dobiti barem nekakvu naknadu. Teslu je to pogodilo i posramilo kao lakovjernog i naivnog, koji je iz svog zavičaja ponio vjeru u danu riječ i čestitost ljudi. (Sličnu naivnost iskazivao je još u studentskim danima kada je, vjerujući u veliku zaradu, nerazumno prokockao sav novac za školarinu u Pragu (5, str. 7)). Ne pomišljajući na sudsku naplatu tako velikog potraživanja, za što u stvari nije imao uporište, Tesla je nastavio raditi za Edisona na razvoju prototipa lučnih svjetiljki. Međutim njemu iza leđa Edison je sklopio sporazum s tvrtkom American Electric Manufacturing Company (AEM), o instaliranju svoje žarulje sa žarnom niti umjesto naručenog i već gotovog Teslinog rješenja. (1, str. 35) Nakon ove uvrede u znak protesta dao je otkaz i osnovao vlastito poduzeće "Tesla Electric Company". Nije bio opsjednut osvetom ili suparništvom — bio je duboko povrijeđen onim što je doživio kao izdaju povjerenja, i, osjećajući se razočarano, izabrao je neovisnost umjesto sukoba. Njegova odluka da ode i osnuje vlastitu tvrtku nije se odnosila na natjecanje s Edisonom - radilo se o tome da stvari radi drugačije i s više kreativne slobode. Ovo otkriva njegov idealizam, temu koja se stalno ponavlja u njegovom životu, posebno u načinu na koji se nosio s ugovorima, patentima i poslovima.

Dakle, taj lokalni upravitelj nije bio Edison, ali je za američke medije djelovalo efektnije da se ta uloga pripiše Edisonu kao ishodište njihovog rivalstva. Na prethodnoj stranici autobiografije Tesla je napisao kako mu je bila čast upoznati Edisona. Kaže kako je Edison bio "prekrasan čovjek koji je, bez ranijih pogodnosti i znanstvene obuke, postigao toliko toga". To je Teslu natjeralo da se zapita znači li njegovo formalno obrazovanje da je "većina mog života provedenog u učenju protraćena". (5, str. 22)

Da je od Edisona doživio neugodnosti vjerojatno ne bi o njemu pisao hvalospjeve u istoj knjizi gdje je opisao i ljude koji su osujetili njegove napore da izgradi svezemaljski toranj za prijenos energije. O njima kaže da su "tek mikrobi gadne bolesti". (5, str. 30)

Tesla je o sebi postupno stvarao predodžbu izuzetnog ali neshvaćenog izumitelja koji je u stanju ovladati silama Prirode, ne uvažavajući realne okolnosti u kojima djeluje.

To nas dovodi do sljedećeg dojma o njemu.

Zbog snažnih vibracija zgrade u New Yorku u kojoj je bio njegov laboratorij i puštanja u probni rad novog stroja proširilo se mišljenje da je Tesla želio proizvoditi potrese i da je izumio stroj za tu svrhu.
Tesla, međutim, nikad nije želio proizvoditi potrese, a eksperiment je postao ozloglašen jer je navodno potresao cijeli laboratorij i samu zgradu.
Takozvani "stroj za potrese" bio je novi generator električne struje. U suštini je to linearni oscilator na parni pogon osmišljen da gibanjem šipke sa zavojnicama gura zavojnice gore-dolje u magnetsko polje i iz polja. Pomaci zavojnica u magnetskom polju su uslijed brzih promjena magnetskog toka u njima inducirali izmjenični napon. Linearno gibanje, međutim, ima ograničenja za razliku od rotacijskog kretanja u današnjim generatorima (alternatorima), kao dominantnoj metodi proizvodnje električne energije i napušteno je zbog konstrukcijskih nedostataka, a nemoguće je i rotaciono magnetsko polje.

Iako je Tesla u teoriji razumio mehaničke oscilacije i rezonanciju, posljedice u stvarnom svijetu — kao što je snažno podrhtavanje zgrade — bile su ekstremnije nego što je očekivao. Bio je zatečen intenzitetom vibracija koje su se iz pukog eksperimenta pretvorile u potencijalnu katastrofu. Tesla je opisao kako je morao grubo zaustaviti pokus uništivši stroj udarcima malja. Ova brza odluka da uništi stroj pokazuje da je prekasno shvatio da su vibracije izvan kontrole i da predstavljaju neposrednu opasnost za strukturnu stabilnost zgrade. Po vlastitom priznanju, to nije bio dio proračunatog plana; nego hitna mjera da se spriječi daljnja šteta ili urušavanje.
Bio je usredotočen na eksperimentalni ishod — pokazivanje potencijala svog oscilirajućeg generatora — bez predviđanja ili sprječavanja mogućih posljedica. Uz neosporno veliko znanje o oscilacijama bio je nekritički uvjeren u svoju kontrolu nad prirodom.

Dakle, pronalazački zanos i želja za uspjehom zasjenila je realno sagledavanje fizičkih ograničenja njegovih izuma, tako je kasnije bio pogođen zbog gubitka svog tornja. Zašto je srušen Teslin toranj?

 

 

To nas dovodi do sljedećeg dojma o njemu.

Uvriježen je stav da je Tesla želio proizvoditi i dijeliti besplatnu električnu energiju za sve ljude, a zaustavile su ga korporacije gladne novca.

Tesla, međutim, nikad nije imao ništa s dijeljenjem besplatne struje i zaustavljen je jer njegove metode nisu bile dorađene za komercijalnu upotrebu, a Marconijeve jesu, iako pokradene od Tesle. Govorio je doduše o "slobodnoj energiji" (free energy) koja bi se mogla uzimati iz okoline ali to nije značilo da na vrata potrošača ne bi pokucao inkasator elektrodistributera. Naime, čak i da je htio Tesla ne bi mogao izbjeći naplaćivanje isporučene energije jer ne bi imao odakle vratiti ogromna sredstva koja je investitor (J.P. Morgan) uložio u njegov projekat. Investitori nisu filantropi ili altruisti nego očekuju povrat ulaganja i daljnju zaradu. Tesla je dobio sredstva od Morgana očito tako što ga je uvjerio u višestruku zaradu od prodaje energije, a ne od njenog besplatnog dijeljenja. Danas je energija vode za hidrocentrale također "besplatna", ali pretvorba u struju i elektrodistribucija koštaju. Tesla je govorio o "slobodnoj energiji", a ne o "besplatnoj struji".

Godine 1891. Tesla je izumio svoju čuvenu zavojnicu (Teslin transformator) i zaludio svijet nevjerojatnim demonstracijama paljenja žarulja s jednim vodičem ili paljenjem fluorescentnih cijevi na daljinu držanih golom rukom. Fasciniranje publike sijevanjem umjetnih munja čini se donekle paradoksalno, ako se uzme u obzir da je Tesla upravo iskrenje kod tadašnjih elektromotora želio spriječiti. Oko toga se i sporio s profesorom u Grazu. I bio je oduševljen kada je uspio ostvariti motor bez iskrećih četkica. Međutim, prijenos energije na daljinu bez žičanih vodiča, koji je Tesla postizao svojom zavojnicom, bio je važan iskorak tadašnje elektrotehnike. Iako nema potvrde da je takav prijenos ostvario na udaljenostima većim od prostorije u kojoj se pokus izvodio.

Za napajanje transformatora Tesla koristi Ruhmkorffov induktor kod kojeg je izlazni napon proporcionalan brzini promjene struje u primarnoj zavojnici induktora, izražen kao U_i = L dI/dt.
Dakle, za rad induktora presudana je bila brzina kojom se strujni krug prekida i ponovno uspostavlja. Kako bi postigao te vrlo brze promjene struje i time visoke naponske skokove, izumio je poseban "živin mlazni prekidač". Sastoji se od spremnika žive i rotora s lopaticom uronjenom u živu. Motorom pokretana lopatica grabi živu i njen električno vodljivi mlaz cenrtifugalno usmjerava po kontaktima na obodu okruglog spremnika čime se mlaz naizmjence brzo prekida. Postižu se brzine prekida struje veće od 10.000 u sekundi. Razmjerno brzini (dI/dt) generiraju se impulsi izuzetno visokog napona za napajanje Teslinog transformatora.
Za postizanje visoke frekvencije, Tesla je u krug s kondenzatorom spojio iskrište, formirajući rezonantni LC krug (kondenzator - primar transformatora). Kada se kondenzator nabiju do napona dovoljnog za izboj preko iskrišta, procjep iskrišta se ionizira i kondenzator se izbije u primar transformatora od tek nekoliko zavoja. To stvara oscilirajuće struje na rezonantnoj frekvenciji primarnog kruga. Sekundar transformatora s velikim brojem namotaja zrači pri tom visokofrekventne elektromagnetske valove s pojavom korone na kupoli sekundarne zavojnice.

Demonstriranjem visokofrekventnih izboja ogromnih napona bez pogibelji, Tesla je ostavljao dojam "čarobnjaka". Istraživao je bežični prijenos električne energije pomoću transformatora snage 300 kW i napona od oko 12 milijuna volti, stvarajući "munje" raspona i do 40 m. Električni lukovi inače nisu bili značajka normalnog rada zavojnice jer su predstavljali gubitak energije.

Zadivljenost neznanstvene publike ogromnim umjetnim munjama ima duboke mitološke korijene. U svjetskim religijama munja simbolizira božanstvo i pripisuje se Božjoj moći. Munje (i gromovi) tumače se kao izraz Božjeg gnjeva i Božjeg suda. Stoga je to i danas impresivan, poučan uređaj iz pionirskih dana elektrotehnike kojim se mogu izvoditi dojmljive demonstracije u nastavi i tehničkim muzejima. Ali jedva da postoje druge korisne primjene tog transformatora, a za elektroenergetiku, gdje se svako iskrenje nastoji izbječi, nema nikakvo značenje.

Inženjer Elihu Thomson, Teslin takmac, 1899. godine u časopisu "The Electrician" piše da je preteča Tesline zavojnice bio rezonantni transformatorski krug koji je 1889. osmislio prof. Henry Rowland i da je Tesla samo dodao kondenzator njegovoj zavojnici. Rowland je te godine svoju zavojnicu demonstrirao na godišnjem sastanku Američkog instituta inženjera elektrotehnike. Funkcionirala je slično krugu Tesline zavojnice samo nije generirala tako visoke napone. Međutim, čini se da je Tesla bio prvi koji je patentirao uređaj.

Tesla je bio uvjeren da postrojenjem višestruko uvećane rezonantne zavojnice može elektrificirati cijelu Zemlju, tako što bi se energija ubacivala na jednom mjestu, a crpila iz tla bilo gdje drugdje na svijetu. Bila je to zamisao o drugačijem prijenosu energije, kroz Zemlju umjesto kroz skupe bakrene žice. Ali nikada nije bilo govora o besplatnoj struji za potrošače ili energiji iz ničega.

Svoju zamisao prijenosa energije kroz zemaljsku kuglu Tesla je opisao novinaru Juliusu Chambersu u listu NEW YORK JOURNAL, 8. kolovoza 1897. sljedećim riječima: Pretpostavimo da Zemlja nalikuje šupljoj gumenoj lopti, napunjenoj vodom. Na jednom mjestu imam cijev, s klipom, pričvršćenu na površinu ove lopte. Ako pritisnem klip, voda u cijevi će se potisnuti u kuglu i svaki dio će se proširiti. Ako povučem klip, voda ga slijedi i svaki dio lopte će se skupiti. Sada, ako probušim površinu te lopte na nekoliko mjesta i postavim cijevi i klipove na svako mjesto, ti klipovi će vibrirati gore-dolje kao odgovor na svaki pokret koji mogu proizvesti u klipu prve cijevi. Došlo bi do pobuđenosti u središtu lopte, niza vibracija u cijelom tijelu. Kad bih tada mogao namjestiti klip u jednoj od cijevi da vibrira u skladu s vibracijama vode, u vrlo kratkom vremenu i korištenjem vibrirajuće energije mogao bih cijelu stvar rasprsnuti.
Na Niagari bi moglo biti moguće proizvesti električnu energiju koja se može koristiti za pogon mlinova u Novoj Engleskoj, željezničkih vlakova po prerijama i parobroda po morima. Vjerujem da sa sada dovršenim strojem mogu pobuditi električno stanje Zemlje, da ću moći prenijeti misli ili informacije u što sam uvjeren; i nadam se s jednakom sigurnošću da ću opskrbljivati strujom udaljena mjesta na ovoj Zemlji, bez posredstva žica..

Na temelju niza eksperimenata provedenih između 1888. i 1907. pomislio je da bi Zemlja mogla biti izvrstan električni vodič. Vjerovao je da bi se električna struja mogla širiti kroz tlo i do tisuća milja "bez umanjenja početne vrijednosti", i iznio je opažanja koja su, smatrao je, poduprla tu pretpostavku. Također je otkrio da se Zemljin prirodni električni naboj može prisilno utitrati i da se "utiskivanjem površinskih strujnih valova određenih valnih duljina u tlo, naravno povezanih s njezinim promjerom, globus pobuđuje u rezonantno vibriranje poput stojnih valova napete žice." Trebao je to biti jeftiniji prijenos jer je bakar za žice bio prilično skup. Dakle motivi su bili praktične ekonomske naravi a ne neki Teslin mistični izvor majanske neiscrpne energije.

Godine 1901. Tesla je uvjerio investicijskog bankara J.P. Morgana, istog tipa koji je devet godina ranije otjerao Edisona, da mu da 150.000 dolara za kupnju zemljišta kako bi mogao izgraditi svoj toranj za transatlantski bežični komunikacijski sustav prijenosa energije na cijelu Zemlju, koji bi nadmašio bežični telegrafski sustav kratkog dometa baziran na radio valovima koji je tada demonstrirao Guglielmo Marconi. Morgan je pristao dati Tesli tih 150.000 dolara (ekvivalentno 4.885.800 dolara u 2021.) za izgradnju sustava ali u zamjenu za 51% kontrole nad patentima.

U međuvremenu, izumi o Teslinom visokofrekventnom rezonatoru (zavojnici) pokazali su se vrlo korisnim kao antenski odašiljač bežičnih telegrafskih signala na velike udaljenosti. Godine 1901. Guglielmo Marconi objavljuje da je ostvario bežični telegraf za prijenos poruka preko Atlantika.

Marconijeve patentne prijave tijekom tri godine opetovano su odbijane zbog osnovane sumnje da se zasnivaju na Teslinim patentima. Međutim, 1904. godine Marconi je (uz Edisonovu svesrdnu podršku) natjerao patentni ured da poništi svoju raniju odluku i dodijeli mu patentna prava na njegov radio odašiljač i prijemnik.

Marconi je očito koristio i plagirao Tesline patente. Tesla je još 1898. javno demonstrirao bežično upravljani model broda. Radio signalima je s obale prekidao i uključivao napajanje propelera, kormila i paljenje svjetla malog plovila. To je bilo toliko revolucionarno da su neki sumnjali kako se radi o magiji ili telekinezi. Za prijem i odašiljanje radio signala koristio je Hertzove valove🔎, a za zatvaranje i prekidanje strujnih krugova "koherer"🔎, izum Édouarda Branlya iz 1890. U patentnoj prijavi (US Patent: 613,809) Tesla podrobno opisuje sklop ali nigdje ne spominje naziv "koherer" niti izumitelja te naprave: ["Obično ove rastresene čestice ne povezuju metalne ploče; ali pod utjecajem električnih smetnji koje nastaju na daljinu, očito zbog elektrostatskog privlačenja, one čvrsto pritisnu jedna uz drugu, čime se uspostavlja dobra električna veza između dva priključka."]

Bio je to još jedan savršen primjer kako Teslin istinski genij nije uvijek bio u izmišljanju potpuno novih komponenti, već u kombiniranju, usavršavanju i primjeni postojećih principa na revolucionarne načine. Njegova demonstracija radijski upravljanog čamca u Madison Square Gardenu bila je desetljećima ispred svog vremena — i to je često podcijenjena prekretnica u povijesti automatizacije i bežične komunikacije.
Tesla je izum nazvao "teleautomatom", a ono što je pokazao bilo je vizionarski: Daljinski, bez žica, kontrolirao je mehanički sustav. Neki su iskreno vjerovali da se radi o prijevari, telepatiji ili kontroli uma - toliko je ova vrsta daljinskog upravljanja bila nezamisliva 1898. Ali bilo je stvarno i djelovalo je - jasna, rana preteča moderne robotike, bespilotnih letjelica i ratovanja na daljinsko upravljanje, iako je malo tko u to vrijeme shvaćao njegove implikacije. Tesla nije izumio radio valove, niti je izumio coherer, ali je integrirao ta otkrića u funkcionalan sustav kojim se može upravljati - to je bio konceptualni proboj.
Kao i kod mnogih drugih Teslinih otkrića, javnost, pa čak i mnogi stručnjaci nisu mogli u potpunosti razumjeti ili vrednovati ono što je izumio. A budući da je tako često djelovao na rubu mogućeg - ispred tadašnje tehnike, ponekad ispred mašte - radio-upravljani čamac nije bio čarolija, nije bio prijevara. Bila je to rana robotika, ostvarena domišljatošću i uvidom — i izgrađena na temeljima prethodnih otkrića.

Tesla isprva nije mnogo mario za Marconijev plagijat jer se bavio mnogo većim poslom, idejom globalnog elektrificiranja Zemlje. Znao je da Marconi koristi nekoliko njegovih patenata. No, kada je Marconiju i Ferdinandu Braunu 1909. dodijeljena Nobelova nagrada, Tesla je reagirao i 1915. godine tužio tvrtku "Marconi" za povredu prava, međutim nije imao novca za parničenje protiv te tada već velike korporacije. Tek 1943. − nekoliko mjeseci nakon Tesline smrti − Vrhovni sud SAD-a potvrdio je Teslin radio patent broj 645.576, ali iz posve sebičnog razloga. Naime, tvrtka Marconi tužila je Vladu Sjedinjenih Američkih Država zbog korištenja njezinih patenata u Prvom svjetskom ratu. Sud je jednostavno izbjegao tužbu konstatacijom da ti patenti ionako nisu bili Markonijevi nego plagijat Teslinih izuma. Oduzeo im je prava i vratio prednost patentu tada već pokojnog Tesle.

Tesla je za ono doba smionom tvrdnjom savršeno predvidio razvoj mobilne telefonije o čemu svjedoče današnji mobiteli koje svatko nosi sa sobom.: "Telefonski pretplatnik odavde može nazvati i razgovarati s bilo kojim drugim pretplatnikom na svijetu. Jeftin prijemnik, ne veći od sata, omogućit će mu da sluša bilo gdje, na kopnu ili moru, održan govor ili glazbu koja se svira u nekom drugom mjestu, koliko god bilo udaljeno." (5, str. 28) Naravno tada još nije bilo ni naznaka fizike čvrstog stanja, poluvodičke mikroelektronike i satelitske komunikacije.

Otprilike u to vrijeme, J.P. Morgan se naljutio i na Teslu, koji je trošio gomile njegovog novca jer je odmah po potpisivanju ugovora odlučio, bez Morganovog znanja, povećati postrojenje kako bi uključio svoje ideje o bežičnom prijenosu energije kroz Zemlju i napravio ono što je smatrao konkurentnijim sustavom. Morgan je Tesline promjene (i zahtjeve za dodatnim novcem za izgradnju) smatrao kršenjem ugovora i prestao ga je financirati. Bez daljnjeg investicijskog kapitala, projekt u Wardenclyffeu napušten je 1906. godine i nikada nije postao operativan.
Tesla nije uspio naći i uvjeriti druge investitore, da ulažu u projekt u kojem Morgan još uvijek ima većinski udio (51%). Osim toga sve više ljudi počelo je smatrati da su njegove ideje, moglo bi se reći, ideje zanesenjaka bez izgleda da se ostvare a time i bez izgleda da investitorima donesu zaradu, jer niti jedan investitor ne bi financirao nešto što se ne može unovčiti. Nakon što je toranj 1917. srušen, građa je prodana za namirenje stvorenih dugova.

Nakon rušenja tornja na imanju Wardenclyffe, Tesla je do kraja života nastavio predlagati vizionarske ideje. Između ostalog tzv. „Zrake smrti“, koje bi rat učinile nepotrebnim jer bi bile toliko moćno oružje da bi odvratile svaku agresiju. Tvrdio je da je moguće fotografirati misli detektiranjem energije i slika koje se formiraju u mozgu. Predložio je stvaranje umjetnih plimnih valova kao oružja korištenjem eksploziva pod vodom, i mnoge druge futurističke vizije, koje su ostale na granici spekulacije.

U zborniku The Electrical Age 1903. godine Laurence A. Hawkins objavljuje članak "Nikola Tesla, His Work and Unfulfilled Promises" s negativnom kritikom o Tesli, iz kojeg je znakovit sljedeći citat: "predavanja su mu obilovala zabludama i apsurdima, a taj spektakularni senzacionalizam bio je prihvaćen kao zamjena za znanstvenu metodu." (6, str. 103)

Takva je kritika duboko u proturječju s mnogim priznanjima koja je Tesla dobio i s činjenicom da mu je 1917. godine dodijeljena Edisonova medalja, visoko priznanje Američkog instituta inženjera elektrotehnike za njegov razvoj okretnog magnetskog polja koje je temeljni princip korištenja izmjenične struje za rad motora. Dvadeset godina kasnije 1937. prima od češkog ministra Orden bijelog lava I. stupnja.

Što nas dovodi do konačnog dojma.

Jesu li Tesline polemike s eminentnim znanstvenicima onog doba stvorile o njemu pogrešan dojam da u stvari nije bio genij za fiziku?

Ovo najviše iznenađuje. Tesla je bio genij za elektriku s velikom intuicijom o tome kako izgraditi nevjerojatne električne uređaje, međutim neki vjeruju da je njegovo prihvaćanje suvremene fizike bilo upitno. Smatra se da nije vjerovao u elektrone. Naime Tesla je polemizirao s J. J. Thomsonom u vezi djelovanja na nabijene čestice koje mogu skretati pod djelovanjem i električnog i magnetskog polja. Bilo je nejasno što su katodne zrake. (12, str. 38)

Smatrao je da je Einsteinova teorija relativnosti pseudoznanost.

I zapanjujuće, s obzirom na njegov interes i utjecaj na bežičnu vezu i ostvareno bežično upravljanje, nikada nije vjerovao da se kod Hertzovog radija zrakom prenose elektromagnetski titraji, koje je i sam koristio pri daljinskom upravljanju plovila 1898.

Teslin mučan odnos s fizikom očituje se i u članku "The Problem of Increasing Human Energy" koji je napisao 1900. godine u popularnom časopisu The Century Illustrated Monthly Magazine.

Ovaj članak sadrži neke legendarne efektne fotografije dobivene onodobnom fotomontažom. Slike iz laboratorija u Colorado Springsu izradio je je Dickenson Alley, fotograf Century Magazina, tako što je prvo snimio izboje munja u zamračenoj prostoriji, a zatim istu fotografsku ploču ponovo eksponirao s isključenim iskrama i Teslom koji pozira sjedeći, stvarajući dojam njegove tobožnje otpornosti na munje visokonaponskih izboja. Nije poznato da su drugi znanstvenici pribjegavali takvoj promociji.

Međutim na 36 stranica, samo je jedna jednadžba, ½mv² = ½mv × v, gdje je brzina v određena hipotetska brzina, koju ne možemo točno definirati i odrediti. A m je masa čovječanstva koja se može povećati, "promicanjem braka, savjesnom pažnjom prema djeci i poštivanjem svih propisa i zakona vjere i higijene. " (7, str. 178)

Ovaj članak nije napisao pod kraj života, kada je izjavljivao da je zaljubljen u golubicu kao muškarac u ženu. Ovo je napisano na vrhuncu njegove moći i zapravo je bio članak kojim je uvjerio J.P. Morgana da mu da novac za financiranje tornja.

Teslina odvojenost od znanstvene matice dijelom je posljedica njegovog filozofskog i konceptualnog otpora novoj fizici 20. stoljeća. Iako je svojim ranijim izumima dao vitalni doprinos elektrotehnici i radiju, kasnija uvjerenost u postojanje etera kao i odbacivanje elektrona, relativnosti i kvantne teorije ostavlja ga izvan matice znanstvene misli, posebno u eri kojom su dominirali značajni teorijski proboji moderne fizike.
Ta marginalizacija odražava duboki jaz između njegovog svjetonazora temeljenog na klasičnoj fizici i radikalno novog razumijevanja prirode koje se u to vrijeme pojavljivalo. Iako briljantan izumitelj i inženjer elektrotehnike, nije smatran pripadnikom zajednice fizičara. Bio je više predan primijenjenoj znanosti i inženjerstvu, s fokusom na elektromehaniku, bežičnu tehnologiju i energetske sustave, a ne na novu kvantnu i relativističku fiziku. Tako, primjerice, nikada nije sudjelovao na čuvenim Solvay konferencijama o fizici. A radove je objavljivao uglavnom u popularnim, a ne u recenziranim znanstvenim časopisima.

Tesla i Edison bili su 1915. godine predloženi za Nobelovu nagradu, ali im ona nikada nije dodijeljena. Dok je nominacija bila još neslužbena, Tesla se ogradio od mogućnosti da nagradu primi zajedno s Edisonom. Tvrdio je da je on istraživač koji "otkriva prirodu", a Edison (samo) "izumitelj". Smatrao je da bi stavljanje obojice u istu kategoriju uništilo svaki smisao relativne vrijednosti njihovih dostignuća. Međutim, iz Nobelove zaklade kažu: "Svaka glasina da neka osoba nije dobila Nobelovu nagradu zato što je obznanila namjeru da nagradu odbije je smiješna; dobitnik bi mogao odbiti nagradu tek nakon što ga proglase dobitnikom." Te su godine nagradu dobili Henry i Lawrence Bragg.
Postoje mišljenja da Tesli nije dodijeljena Nobelova nagrada zato što se ona u načelu ne dodjeljuje za izume nego samo za fundamentalna otkrića (iako to nije točno: "...for the most important discovery or invention..."). Međutim ipak su je 1956. dobili Bardeen, Shockley i Brattain za izum tranzistora koji također nije fundamentalno otkriće.

Na početku istraživanja povijesti elektriciteta, očekujemo da će Tesla u tome biti glavni lik. Njegovi su uređaji tako savršeni, duboko promišljeni, i njegovo je ime najuže povezano s riječju elektricitet.

Međutim, otkrili smo da je većina naših dojmova o Tesli proizašla iz potpunog nerazumijevanja njegova života i ideja. Tesla nije bio blisko povezan sa sveučilištima ili korporacijama (osim Westinghousea), nije imao obitelj koja bi pronosila njegovo ime; imao je malo strpljenja s inženjerima elektrotehnike i radija, koji su obično bili zbunjeni njegovim radom; bio je i sam ekscentričan, arogantan i usamljenik sklon davanju pretjeranih tvrdnji u tisku. A kada je njegov sustav izmjenične struje primijenjen za iskorištenje slapova Niagare, Rat struja završio je industrijskom ljubomorom i trajnom gorčinom. Danas to vidimo kod onih koji još uvijek navijaju za Edisona i njegov električni sustav i Marconija za izum radija. Ti su ljudi bili komercijalizatori Teslinih patenata; a Tesla je bio siromašan i nevješt kao biznismen. Shvaćao je da puna zahvalnost za njegov rad tek čeka buduće generacije; i to se pokazalo točnim. Teslina se karijera, od vremena kada se prvi put istaknuo svojim predavanjem pred A.I.E.E.-om 1888., prirodno može podijeliti na tri razdoblja, koja se mogu označiti kao:

• razdoblje rotacijskog polja ili patentno razdoblje,
• razdoblje visokog napona i visoke frekvencije ili razdoblje predavanja i
• vizionarsko ili novinsko razdoblje.

Unatoč tome, ne smijemo nikada zanemariti činjenicu da je Tesla bio čarobnjak elektriciteta, a njegovi uređaji i dalje su, i nakon više od sto godina, čudesna remek-djela tehničke savršenosti. Sve to ukazuje na razlog Teslinog položaja u znanstvenom svijetu. Čak ni briljantnost prijedloga i eksperimenata sadržanih u njegovim ranim radovima, ni ustrajni napori moćnih prijatelja, potaknuti posve komercijalnim interesima, da uveličaju i uzvise vrijednost njegovih patentiranih izuma, nisu mogli otkloniti diskreditaciju njegove reputacije znanstvenika koju je navukao na sebe grozničavom borbom za čuvenost i čestim zanesenjačkim zanemarivanjem osnovnih zakona usvojene fizike. Osuđen je vlastitim ekstravagantnim najavama ideja, nakon čega nije uslijedilo njihovo neposredno ostvarenje, od kojih su mnoge ipak ostvarene danas jer su bile daleko ispred svog vremena.

Konačno, Tesla, u svijetu kojem je poklonio svoj život i svoje djelo, u svijetu koji je vrtoglavo podigao životni standard zahvaljujući uvelike njegovim izumima i pronalascima, u tom svijetu Tesla umire u dubokoj starosti, siromašan (hotelski smještaj plaćao mu je Westinghouse), gotovo zameten u civilizaciji koja svoj razvoj duguje i njegovom djelu. (12, str. 32)

Na IV zasjedanju, jedanaeste Generalne konferencije o utezima i mjerama, 18. listopada 1960 u Parizu, izaslanik tadašnje Jugoslavije, slovenski elektroinženjer France Avčin založio se za proglašenje jedinice "tesla". Nakon rasprave izglasana je Rezolucija 12 kojom je, s 11 glasova za, 6 protiv i 12 suzdržanih, odlučeno da se jedinica magnetske indukcije u Međunarodnom sustavu jedinica (SI) nazove "tesla" sa simbolom (T). Bila je to najveća međunarodna nagrada kojom je Tesli podignut trajni spomenik i njegovo ime upisano u zakonodavstvo zemalja diljem svijeta, prema izreci Konvencije o metru "za sva vremena i za sve narode".

---