Izložba 4 fizike

"Mi uvodimo ljude u prirodoslovlje", pisao je, "dajući im da vide, čuju, osjećaju. Percepcija je temelj na kojem se svatko od nas snalazi u svijetu i na kojem svijet sagledavamo - bilo da to radimo izravno svojim očima ili pak razvijamo korisne posrednike poput mikroskopa, akceleratora, ili djela likovne umjetnosti, pjesništva i književnosti." ²

Nakon 1968. slična "prirodoslovna središta" (science centers) niču i drugdje u svijetu: Technorama u Zurichu, Techniquest u Cardiffu, Exploratory u Bristolu, Technology Testbed u Liverpoolu, Experimentarium u Kopenhagenu, Questacon u Canberri...

"Bilo je mnogo pokušaja da se premosti jaz između stručnjaka i laika", piše Frank Oppenheimer.
"Pokušavalo se s knjigama, novinskim člancima, televizijskim emisijama i programima prirodnih znanosti u školama. Ali takvi pokušaji, premda vrijedni svake hvale, pate od nedostatka uporišta: ono što trebamo jesu uređaji koje ljudi mogu vidjeti i njima rukovati da bi prikazali pojave, uređaji koje posjetitelji mogu uključivati, isključivati i pojačavati prema svojoj volji."²
²Frank Oppenheimer, 1968. "A Rationale for a Science Museum" , Curator, 11(3), 206-209.

Činilo se da je klasičnim muzejima i njihovim statičkim postavama odzvonilo?
Ipak nije. Čujmo što kaže muzeolog Chris Boyle 1996. godine:

"Tradicionalni se muzeji često optužuju da stavljaju izložak na pijedestal, da stvaraju postave koje zapanjuju posjetitelje, no danas znamo da strahopoštovanje nije dobar put prema prihvaćanju i razumijevanju. I mnoga se prirodoslovna središta mogu optuživati iz istog razloga budući da prikazuju prirodoslovne pojave izdvojeno i izvan konteksta. Prirodoslovlje se često predstavlja kao skup jasnih, istinitih i neprijepornih fizičkih činjenica. Samo zato što posjetitelji mogu rukovati izlošcima ne znači da će oni u njima pobuditi zanimanje za prirodoslovlje. Prirodoslovno je istraživanje usko vezano uz proces, pa - smatram - prirodoslovlje moramo sagledati u njegovom povijesnom, ekonomskom, političkom i društvenom okruženju da bismo ga mogli razumjeti. "³
³Chris Boyle, 1996. "Artefacts and Activities: A new challenge for science Centres" (Osvrt na konferenciju ECSITE 1995. )

"4 FIZIKE" U TEHNIČKOM MUZEJU U ZAGREBU

Poznavajući osnovno obilježje čovjeka koje zapažamo već kod male djece, kad počnu govoriti "Sam ću!", krenuli smo u postavljanje izložbe "4 FIZIKE".

Izložba se temelji na stjecanju osobnog iskustva i poticanju intuitivnog oblika mišljenja, te operativne primjene fizikalnih zakona. Stoga je zamišljena kao mjesto (prostor) gdje su postavljeni uređaji za interaktivne eksperimente oblika "izvedi sam" tj. posebno osmišljene sprave kojima mogu rukovati posjetioci bez ikakvog predznanja. Sprave koje same za sebe ne govore mnogo, a počinju biti zanimljive tek kad ih posjetitelj upotrijebi - izazove eksperiment. Tu dakle svatko može sam izvoditi pokuse, ponavljati ih, mijenjati parametre i stvarati vlastito iskustvo o pojavama u Prirodi.

Takvim se izlošcima omogućuje neformalno učenje, stjecanje znanja, vještina i pozitivnih stavova prema fizici i prirodoslovlju. Kroz pokuse se otkriva, istražuje i provjerava. Autori izložbe žele da to bude "mjesto gdje se mnogo toga može činiti, iznenada otkriti, i ostati zbunjen objašnjenjem." To je mjesto za posjete učeničkih skupina, i obiteljske posjete građana svih uzrasta. Tu svi mogu učiti tako da sami odaberu opseg i brzinu učenja. Tu mogu zadovoljiti svoju znatiželju, i upotrijebiti sva svoja čula da bi postavili pitanja, dobili odgovor na njih, te da bi drugima pokazali i objasnili što su naučili.

Fizika opisuje one vidove prirode koji su dostupni njenim metodama. Ti opisi, međutim, koliko god bili točni, i sažeti, a za fizičare čak i "elegantni", ljudima bez višegodišnjeg školovanja u tom području ne moraju odmah biti jasni. Jer razumijevanje fizikalnih opisa povezano je s teškoćama izdvajanja pojedine pojave iz povezane prirodne cjeline. Zato izvodimo pokuse. Pokus nam omogućuje da fizikalnu pojavu izlučimo, ogolimo i pomno je promatramo.

Na ovoj izložbi postavljena su svojevrsna "radna mjesta" za izvođenje pokusa, s uređajima koji su osmišljeni da u međudjelovanju s izvođačem otkriju neke osnovne pojmove iz mehanike, topline, elektromagnetizma i optike. Zato su posjetitelji pozvani, da izložbu ne razgledaju, jer bi im se pukim promatranjem izložaka sve činilo besmislenim, nego da izloške diraju rukama, da ih pokrenu i izvedu pokuse, a tek onda da promatraju učinke fizikalnih pojava i pročitaju priložena tumačenja. Ukratko. Ovo je izložba na kojoj se svašta može dogoditi i dogodit će se svašta ako posjetitelji izloške pokrenu jer oni mahom nisu za razgledanje, oni kriju u sebi fizikalne pojave, a svaka pojava je događaj koji sami možete potaknuti.

O INTERAKTIVNOM IZLAGANJU

U kojem slučaju treba primijeniti interaktivne izloške? Odgovor na ovo pitanje čini se prilično logičan ako pogledamo što se želi izložiti. Građa koja se istražuje, čuva i izlaže u muzejima i galerijama obuhvaća predmete (artefakte) dragocjene kulturne baštine i to baštine čija je vrijednost utjelovljena u samim predmetima. Takvi se predmeti konzerviraju, čuvaju i izlažu s punom zaštitom od bilo kojeg oštećivanja u klasičnoj muzeološkoj prezentaciji. Zato ih promatramo pod staklom, u vitrinama i sa udaljenosti.

"Kada je 1891. Metropolitan muzej prvi put otvorio nedjeljni termin posjeta kako bi ga mogli ophodit i zaposleni ljudi (odnosno radnička klasa), djelatnici muzeja bili su zaprepašteni: mnogi su posjetitelji slobodno dodirivali izložena umjetnička djela. Neki su grebanjem pokušavali otkriti više o određenom objektu, a neki su pak pokušavali odnijeti izloške svojim kućama. Tako je započeo proces obuzdavanja - discipliniranja publike, odnosno podučavanje publike o pravilima ponašanja, što nas je dovelo u situaciju koju danas prepoznajemo, a svodi se otprilike na: "Ne diraj', "Ne pričaj, samo gledaj i idi dalje". Nema sumnje da su kreiranjem takvih pravila muzejski djelatnici uspjeli sačuvati umjetnička djela."
Manuela Vladić Maštruko, 2001. "Pogled iz prakse", Art magazin Kontura, 67/68 (114) 2001

No čovječanstvo baštini i one kulturne vrijednote koje smo naslijedili u obliku otkrivenih prirodnih zakona, načela i tehnoloških postupaka. I upravo teškoće kod izlaganja pojedinih zakonitosti, načela i postupaka traže drugačiji pristup. Postavlja se, naime, pitanje kako izložiti prirodne zakone. Naravno da se u posredovanju tog nasljeđa služimo grafičkim, likovnim i drugim vizualnim medijima ali ništa ne može nadomjestiti interaktivno izlaganje. Tu nam treba poseban pribor koji će posjetitelju omogućiti da na mjestu izlaganja subjektivno doživi neki prirodni zakon ili tehnološki postupak. Tada izložak ima vrijednost tek kao osobito komunikološko sredstvo za proizvodnju događaja koji želimo iskusiti. Spomenimo za primjer samo neke kod nas viđene interaktivne izloške: U Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu čuvaju se, između ostalog, brončana crkvena zvona od kojih su neka obješena tako da posjetitelji sami smiju zvoniti potežući uže. Očito je da bi nam pukim promatranjem izloženih zvona bio uskraćen taj osebujan doživljaj. Drugi je primjer sa numizmatičke izložbe hrvatske novčarske baštine održane u listopadu 1998. povodom Svjetskog dana štednje. Tada su posjetitelji odmjerenim udarcem čekića mogli sami sebi otkovati novčić iz bakarne pločice jer im je na raspolaganju bio pribor za kovanje novca - željezni kalup, čekić i nakovanj. Na nedavnoj izložbi "10 kemijskih pokusa" u Tehničkom muzeju u Zagrebu bio je postavljen izložak koji se sastojao od niza bočica prekrivenih gazom. Svaku od njih posjetitelji su mogli mirisati i udahnuti ugodne i neugodne mirise različitih kemijskih spojeva.

I baš zato što se ne izlažu, u muzeološkom smislu, vrijedni predmeti, interaktivni postav nije isto što i izložba za razgledavanje. Interaktivna izložba je prije svega svojevrsnim namjerama prilagođena rekonstrukcija događaja. Takva izložba se, dakle, ne može zadovoljiti pukim iznošenjem sadržaja, nego zahtijeva osmišljenu koncepciju rada s eksponatima i uređajima koja će posjetitelja dovesti u situaciju otkrivanja novih spoznaja. Na interaktivnoj izložbi se ne docira i ne nabraja nego organizira otkrivanje novih uvida. Tehnologiju svakog izloška treba unaprijed pripremiti, smisliti što će se i kako izložiti. Jedna od svrha dobre interaktivne izložbe je da "začudi", da dovede u pitanje ili bar poljulja uvjerenje u čvrstoću temelja na kojima počiva predodžba o svijetu i da tako potakne na provjeru. Taj put ponovnog oblikovanja vlastite slike svijeta, put je mišljenja kojim je jedino moguće doći do iskustva o predmetu izlaganja. Tako i izložba "4 fizike" ne počinje od tvrdnji nego od pitanja. Njeno ishodište nije u dovršenosti fizikalnih zakona nego u upitnosti i znatiželji. Učenje koje polazi od dovršenog i gotovog u stvari daje odgovore na ono što nitko od posjetitelja nije pitao. Stoga je prvi korak u postavljanju izložbe otkrivanje pitanja. U svijesti posjetitelja ta pobuda na mišljenje je pretpostavka traganja za odgovorom.

No ništa se ne može "protumačiti" onome koga ne zanima predmet tumačenja. Njega je moguće pokrenuti jedino suoćenjem s činjenicom koja zbunjuje i prisiljava ga da se odredi prema onom što ga uznemirava. Ta potreba da se slika svijeta reorganizira, da se posumnja u uhodani tok stvari kao u pravi i jedini, polazište je mišljenja bez kojeg je trud izlagača bezizgledan. Svakodnevno mišljenje podliježe iluziji da je ono što na izložbi može biti zanimljivo sam njen sadržaj. Međutim ono što neku građu posjetiteljima čini zanimljivom ili dosadnom, je prije svega način na koji se izlaže. Bit izlagačkog čina kao i sama njegova vrijednost ne može se izvesti iz institucije koja organizira izložbu niti iz vrijednosti koju pridajemo sadržaju izlaganja, nego tek iz autentične realizacije same izložbe.