Svijeća i komemoracija

Sućut za pokojnika paljenjem svijeće

Vjeruje se da mali plamen osvjetljava put duši u zagrobni život i odbija zle duhove. Ipak osnova osjećaja žalosti je spoznaja prolaznosti, a svijeća minijaturni model života koji izagra, tijela koje stari i mijenja se. Ožalošćeni, u svijeći promatramo podsjetnik da smo prah i da ćemo se u prah pretvoriti. Paljenje svijeće je obred svjesnosti trajanja do trenutka kada život prestaje poput rastopljenog voska. Obilježavamo protok vremena, gledajući ga u treperenju plamena.
Ta veza između gorenja svijeće i protoka vremena jedan je od dubljih, neizrečenih pratitelja žalovanja. Svijeća je metafora vremena, sat bez kazaljki. Vosak nestaje, pretvara se u plamen i nikada ne vraća u prvobitno stanje. Plamen troši supstancu koja ga održava, poput proživljavanja trenutka, koji osjećamo kao "sada", a u stvari je prošao.

Paradoksalno, ljepota svijeće je u njezinom nestajanju. Bez gorenja, to je samo hladni vosak. I naš život ima trajanje, a svijest o tome izoštrava se u tuzi za pokojnima. U svijeći vidimo prolaznost, nepovratnost i neumitnost, a da to nitko ne mora objašnjavati riječima.
Gorenje voska je metamorfoza, od krutog do nevidljivog isparenja. I to je jedan od najpoetičnijih, gotovo alkemijskih slojeva simbolike svijeće u žalosti. Čvrsti vosak - opipljiv, konačan, zemaljski, uvlači se kroz stijenj i pretvara u svjetlost, toplinu i isparenje. Ono u što se pretvara više ne možemo držati, osjećamo samo toplinu na koži, sjaj u očima. Tako i smrt možemo gledati ne kao nestanak, nego kao preobrazbu u novo, nematerijalno stanje. Oblika više nema, ali suština pokojnika je sačuvana. Simbolično rečeno, osobe više nema, ali njezino "biće" ostaje kao osjećaj praznine u našim mislima.
Ljepota svijeće je u tome što gledamo kako nešto čvrsto nestaje, vidimo svjetlost i instinktivno svjedočimo transformaciji, a ne kraju. I taj "spori plamen" nije slučajan. Svijeća je izrađena da gori ljudskim tempom, gotovo poput ritma disanja. Plamen se napaja s dovoljno isparenog voska da gori postojano, bez ubrzanja, i to mu daje meditativnu osobinu počivanja u miru. Ipak s vremenom vidimo promjenu. Svijeća se skraćuje dovoljno postupno da to primjećujemo tek nakon nekoliko minuta ili sati, baš kao što primjećujemo starenje osobe koju svakodnevno viđamo. Ova sporost odražava naš unutarnji osjećaj žalovanja. Sjećanje produžava trenutke, dopuštajući emocijama da se slegnu.
Zato je gorenje svijeće poput gledanja samog vremena - mjerenog ne brojevima, već preobrazbom. U žalosti plamen postaje stvarni pratitelj oproštaja.

Plastična sućut

U novije vrijeme umjesto voštane svijeće tu su lampioni punjeni parafinom. Veza između paljenja voska ili parafina i žalovanja mješavina je drevne simbolike, kršćanske teologije i praktične tradicije. Tu je svjetlost kao simbol života i duše. Plamen za mrtve izražava nadu da je njihova duša sada na nebu i da je prevladana tama smrti. Kada ožalošćeni zapali svijeću odaje počast mrtvima i potvrđuje vjeru u odlazak na bolje mjesto.
Parafinski lampioni zamijenili su pčelinji vosak. Parafin (rafiniran iz nafte) je jeftin i masovno se proizvodi. Plastični tuljac štiti plamen od vjetra i kiše, omogućujući mu da dulje gori - simbolizirajući dugotrajno sjećanje. Svake se godine na grobljima skupljaju tone i tone izgorjelih lampiona, što predstavlja ekološki problem. Ostaci parafina, plastičnih omotača i limenih poklopaca zahtijevaju posebne postupke zbrinjavanja. Kakve to veze ima s odlaskom duše u više sfere?

U izvornoj simbolici voštane svijeće, nakon gorenja ništa nije ostalo, "oproštajni plamen" nije ostavljao ekološki otisak. Svijeća je izgorjela i ostalo je samo malo biorazgradivog pepela od fitilja. Ideja je bila metaforička: kako plamen nestaje, tako nestaje i duša - ne ostaje ništa osim sjećanja. Fizičko raspadanje odražavalo je duhovni uspon. Moderni parafinski lampioni razbijaju tu metaforu, to su masovno proizvedeni predmeti za jednokratnu upotrebu. Umjesto da nestanu s plamenom, oni ostavljaju za sobom plastiku koja desetljećima nije razgradiva. Limeni poklopci zahtijevaju recikliranje metala. Prteostali neizgoreni parafin kao derivat nafte, nije prirodni proizvod. Posljedica je gotovo suprotna staroj simbolici. Umjesto čistog prijelaza iz materije u svjetlost, dobivamo hrpu trajnog smeća koje zgađuje okoliš. Ironično, u duhovnoj metafori, duša se uzdiže u više sfere, ostavljajući Zemlju „lakšom“. U ekološkoj stvarnosti, paljenje lampiona ostavlja Zemlju težom - opterećenom tonama otpada koji zahtijeva posebno zbrinjavanje. Čin koji označava oslobođenje duše sada nas fizički veže dugoročnim utjecajem na okoliš.
Model parafina, plastike i lima ima vrlo malo veze s usponom duše - uglavnom je to navika masovnog tržišta nakalemljena na stari simbol. Izvorni čin s voštanom svijećom bio je jednokratan, moderne verzije su ga pretvorile u polutrajni ritual odlaganja otpada.

Fizikalno, gorenje svijeće je otvoreni sustav u kojem se gubi red u odnosu na okolinu: strukturirane molekule ugljikovodika postaju oblak CO₂, H₂O i raspršene topline. Simbolično rečeno, život osobe - nekoć organiziran i živopisan - raspršio se u sjećanje i ostavštinu u svijetu. Neumitnost je u tome što nijedan ljudski čin ne može poništiti tu transformaciju, kao što je i smrt nepovratna.

O fizici plamena više u članku