Ateizam
Ateisti sebe smatraju superiornim u odnosu na vjernike i općenito religiozne ljude. U pitanju je obično pseudoateist koji vjeruje da ne vjeruje, tj. vjeruje da samo on posjeduje konačno ispravno znanje i razumijevanje društva, svijeta i svemira. Pri tome vjernike smatra zatucanim nazadnjacima, gleda ih s prezirom ili čak izrugivanjem njihovih vjerskih uvjerenja. Vjeruje u znanstvene metodologije i empirijske dokaze, koji su moćan alat za razumijevanje prirodnog svijeta. Zato smatra da je religijsko uvjerenje, utemeljeno na vjeri ili neprovjerljivim tvrdnjama, manje rigorozno ili nepouzdano. Visoko cijeni znanost i smatra da je pridržavanje dogmi bez dokaza intelektualno slabija pozicija.
Ateist se zalaže za filozofski svjetonazor sekularnog humanizma ili racionalizma. Ističe razum, etiku i logiku umjesto indoktriniranih dogmatskih stavova. Slaže se s tim filozofijama jer je uvjeren da ima jasniju, manje mitologiziranu predodžbu o ljudskom iskustvu i prirodi svijeta.
Posebno smatra da je organizirana religija (crkva i kler) dogmatska i da nameće krute strukture osobnoj i intelektualnoj slobodi. Ova ga percepcija navodi na deklarativno odbacivanje restriktivnih ili autoritarnih okvira, a kao rezultat sebe smatra slobodnijim ili otvorenijim.
Budući da je religija povijesno imala značajnu moć, ateist većinom povezuje vjerske institucije s ugnjetavanjem ili društvenom kontrolom. Svjetonazor mu je prožet željom da se diferencira od tih institucija i da promovira svoj "prosvijećeni" stav osobne slobode i autonomije.
Zato je osjetljiv na kognitivne predrasude. Na djelu je Dunning-Krugerov učinak — gdje precjenjuje svoje znanje u složenim temama. S dovoljno zanja o prirodnim zakonima ateist se osjeća samouvjereno, razvija pretjerano samopouzdanje u svoje gledište, a religijsko uvjerenje tumači kao neznanje i zaostalost. Osjeća se ojačan grupnim identitetom, okružen istomišljenicima, pri čemu jača osjećaj nadmoći u odnosu na druga gledišta, sudi s visoka, uvjeren u vlastitu nepogrešivost na svom malom otoku znanja.
Koliko je besmislen napor ateista da objasne stavove vjernika sa svog gledišta. Proglašavajući vjernike neukima, izmanipuliranima, glupima itd. ateisti ne vjeruju, ali onda nisu ni u stanju prodrijeti u stanje uma onih koji vjeruju. Gdje su granice razumijevanja između fundamentalno različitih svjetonazora. Svjetonazori su iskustveni. Vjerovanje (posebno religijsko) nije stvar logike ili dokaza; često uključuje povjerenje, nadu, tradiciju, osobnu transformaciju, strahopoštovanje ili čak mistično iskustvo.
Nevjernici se mogu mučiti s razumijevanjem unutarnje stvarnosti vjere, baš kao što se vjernici mogu mučiti shvaćanjem isključivo naturalističkog ili nihilističkog svjetonazora.
Kada ateisti svode vjerovanje na neznanje ili glupost, onda im nedostaje vitalna psihološka i egzistencijalna dimenzija vjerovanja. To nije samo nepoštovanje - to je nepoznavanje. To otkriva svojevrsnu epistemološku aroganciju, pretpostavljajući da se razumijevanje može dogoditi samo "izvan" fenomena.
S čisto racionalnog, analitičkog (strojnog) gledišta, uobičajeno je pokušati "objasniti" vjerovanje u terminima
Iako ateisti mogu opisati neke mehanizme, oni ne obuhvaćaju potpuno subjektivno značenje vjerovanja za osobu koja vjeruje. To je kao da se ljubav pokušava objasniti samo kao hormonalne fluktuacije, što je točno u užem smislu, ali promašuje dubinu iskustva.
"TELUS Spark Science Centre" u Kalgariju (Kanada) izlaže poster s objašnjenjem djelovanja hormona na osjećaj zaljubljenosti.
Kada ateisti vjernike nazivaju glupima, a vjernici ateiste slijepima ili prokletima, pravo razumijevanje postaje nemoguće. Obje strane govore jedna protiv druge: Ateistima nedostaje fenomenološka ulazna točka u vjeru, a vjernici mogu ateiste smatrati duhovno mrtvima ili zatvorenima.
Uzaludan je pokušaj potpunog objašnjenja unutarnjeg svijeta vjere bez ulaska u njega na neki način - kroz maštu, empatiju ili barem poniznost. Intelektualna distanca nije dovoljna. Vjera nije samo mišljenje; to je životna orijentacija, način postojanja.
Pokušaj da se to izvana obesmisli često vodi do karikature, a ne do razumijevanja.
Ali odakle ateistima ta potreba da kritiziraju religiju i ulaganje napora da odvrate iskrene vjernike? U stvari su pseudoateisti: oni vjeruju da ne vjeruju, ali Bog kojeg niječu uopće nije Bog.
Mnogi ateisti zapravo ne odbacuju Boga, već njegovu karikaturu ili iskrivljenu ideju o Bogu i u tome mogu biti više reaktivni nego oslobođeni vjerovanja.
Iz ljudske, filozofske i psihološke perspektive pseudoateist je vjernik u pobuni "Vjeruje da ne vjeruje." Ateisti zapravo odbacuju lošu verziju Boga: tiranina, kažnjavatelja, moralističkog mikromenadžera. Pritom, su oni i dalje u odnosu s Bogom - kroz zagriženo protivljenje. To nije nevjerovanje, već negativno vjerovanje: Bog kao protivnik, a ne fikcija. Oni ne niječu Boga, oni su ljuti na Njega.
Ateisti imaju potrebu prosvjetliti i preobratiti druge. To je odraz njihove nesigurnosti. Naime ako je vjera nešto lažno, zašto bi je stalno proganjali kod drugih? Nelagoda zbog vlastitih neodgovorenih pitanja usmjerena je na one koji se čine zadovoljnima u vjeri. Pri tome imaju želju za kontrolom. Za njih se religija dotiče dubokih pitanja - života, smrti, smisla. Za ateiste to ugrožava svijet koji žele održati racionalnim, uređenim i nedostupnim za misteriju.
Postoji i kulturna komponenta. U modernim sekularnim društvima, vjerska uvjerenja se često prikazuju kao zastarjela ili iracionalna. Ateisti koji nastoje "evangelizirati" zabludjele vjernike smatraju da se bore za istinu ili napredak. Ali to vodi u samo još jedan oblik fundamentalizma.
Bog kojeg niječu i poriču uopće nije Bog. Ili kako kaže Nikolaj Berdjajev: "Ateizam je, u određenom smislu, pročišćenje vjere od idolopoklonstva." Drugim riječima, ateisti možda pomažu u uništavanju idola, a ne samog Boga. Oni odbacuju ograničenu, antropomorfnu ili krivu sliku ali time ne dotiču misterij u srži istinske vjere. Kroz to su, možda nesvjesno, u dubokom suodnosu s Bogom. Ne kroz štovanje, već kroz borbu, pobunu i poricanje.
Svojom borbenom, agresivnom kritikom vjernika, ateisti se ponašaju kao da se boje da će njih netko prisiliti da postanu vjernici. Ne mogu jednostavno ostati ravnodušni prema činjenici da postoje ljudi koji vjeruju i koji ne traže od drugih da čine isto.
Intenzitet protivljenja vjerovanju, kod ateista sugerira nešto više od pukog intelektualnog neslaganja. Ima emocionalni ton obrane, čak i straha. Kao da je vjerovanje zarazno ili da je sama njegova prisutnost prijetnja. Istinski siguran ateist trebao bi biti poput nekoga tko ne vjeruje u astrologiju i jednostavno ga nije briga vjeruje li drugi. Ali oni se ne ponašaju ravnodušno, već su isprovocirani postojanjem vjerovanja. To postavlja pitanje, što ih ugrožava?
Kad bi vjerovanje bilo uistinu apsurdno, bi li se isplatilo boriti protiv njega? Ako su vjernici bezopasni i ne vrše nametljivo, nasrtljivo ili nasilno i fanatično vrbovanje, zašto njihova vjera izaziva takvu uznemirenost?
Agresija ateista otkriva unutarnji sukob. Ljudi ne napadaju onoga za kog su sigurni da ne predstavlja opasnost. Dakle, gorljivost ateista sugerira da vjerovanje još uvijek pritišće nešto duboko u njima, možda potisnutu čežnju, ranu iz vjerskog odgoja ili čak nelagodu zbog besmisla. Kao da se boje da će ih netko prisiliti da postanu vjernici.
Iza ateističkog bijesa krije se strah od toga da budu u krivu i posljedice koje bi to nosilo s sobom. Strah od potrebe za nečim većim i što bi podrazumijevalo prepuštanje toj potrebi. Ili čak strah od "poziva", u duhovnom smislu, onako kako su neki sveci ili mistici opisivali da ih Bog progoni. Često postoji osjećaj da je Bog još uvijek previše stvaran da bismo ga potpuno ignorirali, pa je stoga jedini način suočavanja s Njim borba protiv Njega u drugima.
Tiha prisutnost iskrenih vjernika, posebno onih koji ne propovijedaju niti agitiraju, može uznemiriti neke ateiste, jer to odražava drugačiji način života i podrazumijeva drugačiju vrstu istine. Može ih čak podsjetiti na vjeru iz djetinjstva, zapretana pitanja ili moralne intuicije koje sekularni racionalizam ne može u potpunosti objasniti. Ta mirna, nepokolebljiva vjera djeluje poput ogledala i neki ljudi ne mogu podnijeti odraz koji u njemu vide.
Nisu svi ateisti takvi. Albert Camus , na primjer, bio je ateist koji je duboko poštovao vjernike. Vidio je tragediju i ljepotu njihove vjere, čak i ako je nije mogao podijeliti. Bio je iskren o cijeni ateizma. Ni Nietzsche nije bio ravnodušan prema Bogu, proglasio ga je mrtvim, ali je proveo život progonjen posljedicama. Čak je priznao: „Bojim se da se ne rješavamo Boga zato što još uvijek vjerujemo u gramatiku uzimajući kategorije jezika kao neku indikaciju toga kako stvari stoje.“
Takvi mislioci se ne rugaju vjernicima. Oni se bore s istim konačnim pitanjima, samo s druge strane. Agresija ateista otkriva strah od nečeg dubljeg, možda ne od prisile na vjerovanje, već od nemogućnosti da ga zauvijek izbjegavaju. A tiha, samouvjerena vjera vjernika koji ne želi nikoga preobraćati može biti daleko uznemirujuća od propovijedanja.
Kada razmatramo pojam Boga kao Apsoluta, nemoguće je zanemariti duboku razliku u načinu na koji se dvije najveće monoteističke tradicije – kršćanstvo i islam – odnose prema toj beskrajnoj stvarnosti. Razlika u obredu, umjetnosti i molitvenom stavu otkriva dva potpuno različita načina na koje se konačni, ograničeni čovjek pokušava približiti beskonačnom Stvoritelju.
U islamu, riječ Islam sama po sebi nosi izvorno značenje: predaja. Odnos prema Bogu (Allahu) definiran je Njegovom apsolutnom transcendencijom. On je Tevhid – apsolutno Jedno, Onaj koji nema druga, slična ni prikaza.
Zato se u islamu primarno ne "pregovara". Vjernik ne stupa u molitveni odnos s Bogom kao s ravnopravnim sugovornikom, već mu se klanja. Fizički čin klanjanja (namaz) – dodirivanje tla čelom – najčišći je simbolički izraz teološke istine: priznavanje vlastite stvorenosti pred Apsolutom koji zna ono što mi ne znamo. U džamijama nema slika, kipa ni antropomorfnih prikaza. Zidovi su ukrašeni arabeskama – beskonačnim matematičkim i geometrijskim uzorcima koji ne prikazuju Boga, već sugeriraju Njegovu beskonačnost, red i neuhvatljivost. Svaki pokušaj da se Bog naslika u islamu bio bi pokušaj da se Apsolut ugura u formu, što se smatra narušavanjem Njegove uzvišenosti.
Kršćanski pristup Apsolutu nosi u sebi dubok paradoks, utemeljen u ideji Inkarancije (Otjelovljenja). Činjenica da je za kršćane Apsolut uzeo ljudsko tijelo u liku Isusa Krista, otvorila je vrata do tada nezamislivom odnosu: Bog je postao "Otac", a čovjek Njegovo dijete.
Time kršćanska molitva dobiva dimenziju dijaloga, pa čak i svojevrsne "borbe" s Bogom:
Job se ne ustručava pozvati Boga na sud, tražeći objašnjenje za svoju patnju.
Propovjednik izražava skeptičnu sumnju o smislu života pod suncem, što je sačuvano unutar samog biblijskog kanona.
Pjesma nad pjesmama uzima ljudsku, erotsku žudnju i pretvara je u alegoriju duhovnog odnosa između čovjeka i Boga.
Kršćanin moli, traži zagovor, pokajava se i disciplinira svoje želje, doživljavajući Boga kao nekoga tko sluša, odgovara i suosjeća. Čak i sam Isus, u najtežem trenutku u Getsematskom vrtu, ne prihvaća muku bez krika – On moli da ga čaša patnje mimoiđe, a na križu izgovara riječi potpunog ljudskog napuštanja: "Bože moj, zašto si me ostavio?". Tek nakon tog duboko ljudskog i reaktivnog procesa dolazi konačno: "U ruke tvoje predajem duh svoj".
Riječ je o dvije različite spiritualne gramatike:
Islamska tradicija čuva čistoću Apsoluta tako što čovjeka postavlja u stav poniznog prihvaćanja i klanjanja pred Stvoriteljem čiji su putevi nama nevidljivi.
Kršćanska tradicija spušta Apsolut u ljudsku dramu, dopuštajući čovjeku da kroz molitvu, sumnju, pa i pobunu, izgradi osobni odnos s Bogom koji je postao čovječan.
Dok islam podsjeća čovječanstvo da Apsolut nikada ne smije biti sveden na ljudsku mjeru, kršćanstvo podsjeća da se taj isti Apsolut odlučio sagnuti prema ljudskoj slabosti. U oba slučaja, radilo se o klanjanju ili o molitvi, čovjek priznaje istu stvar: da sam nije mjerilo svega i da izvan njegovog malog otoka znanja stoji beskrajno More koje ga poziva na odgovor.
U povijesti ljudske misli dogodio se tihi, ali radikalan preokret. Tisućljećima je čovjek stajao pred Stvoriteljem u stavu optuženika, drhteći pred Božjom pravdom i tražeći milost za svoje grijehe. No, ulaskom u moderno doba, uloge su se zamijenile: čovjek je preuzeo ulogu suca, a Bog je postavljen na optuženičku klupi. Nigdje taj dramatični proces nije tako duboko i potresno oslikan kao u književnosti, a posebice u remek-djelu Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, Braća Karamazovi.
U Braći Karamazovima, Dostojevski ne vodi puku teološku raspravu; on otvara sudnicu u kojoj se sudi samom poretku svemira. Lik Ivana Karamazova predstavlja vrhunac racionalističkog bunta protiv Boga. Ivan ne niječe Božje postojanje iz trivijalnih razloga; on Ga optužuje na temelju etičkog prigovora – postojanja patnje nevine djece.
Za Ivana, ako je cijena vječne harmonije i Božjeg rajskog plana plaćena ijednom suzom zlostavljanog djeteta, taj je plan moralno neprihvatljiv. Njegova čuvena izjava da Bogu "vraća ulaznicu" za takav svijet nije izraz bezboštva u smislu ravnodušnosti, već izraz duboko ranjenog morala. Ivan sudi Bogu koristeći upravo one moralne aršine koje je, paradoksalno, od Boga i naslijedio.
Kroz svoju słavnu Poemu o Velikom Inkvizitoru, Ivan ide i korak dalje. U njoj se Isus vraća na Zemlju u 16. stoljeću, ali Ga Crkva zatvara. Veliki Inkvizitor optužuje Krista da je pogriješio što je ljudima darovao slobodu izbora. Prema Inkvizitoru, čovjek je preslab i previše nesretan da bi nosio teret slobodne volje, pa je institucija morala preuzeti kontrolu, oduzeti slobodu i ponuditi kruh i sigurnost u zamjenu za pokornost.
Fascinantno je kako Dostojevski odgovara na ovu strašnu optužbu. On Ivanu ne suprotstavlja drugog filozofa koji bi ponudio hladne teološke dokaze. Odgovor Krista Inkvizitoru u Ivanovoj priči nije govor, već tihi poljubac u njegova stara, bezdušna usta. Odgovor Aljoše, Ivanovog brata i kršćanskog mistika, jest stisak ruke i ljubav.
Dostojevski time poručuje nešto sudbonosno: na problem patnje i sumnje nema racionalnog, matematičkog odgovora. Ako se Bogu sudi u sudnici čistog razuma, On će uvijek ispasti kriv. Jedini odgovor na patnju jest ljubav koja suosjeća i koja ulazi u patnju zajedno s čovjekom.
Pitanje suđenja Bogu postat će središnja tema 20. stoljeća, stoljeća obilježenog nezapamćenim stradanjima. Elie Wiesel, nobelovac i preživjeli zatočenik Aušvica, svjedoči o događaju u logoru gdje su trojica učenih rabina održala formalno suđenje Bogu zbog toga što je dopustio uništenje svoga naroda. Nakon višednevnog vijećanja, presuda je donesena: Bog je proglašen krivim. A ipak, čim je presuda izrečena, isti ti rabini ustali su i započeli svoju večernju molitvu.
Ovaj paradoks razotkriva svu dubinu ljudskog duha. Čovjek može biti ljut na Boga, može Mu suditi i tražiti račune za nepravde svijeta, ali ta pobuna često dolazi iz duboke potrebe da smisao uopće postoji.
Kada čovjek stavi Boga na optuženičku klupu, on zapravo testira granice vlastitog morala i razuma. Suditi Bogu znači priznati da u nama postoji neukrotiva težnja za pravdom koja ne pristaje na kaos i nepravdu.
Razlika između "pseudoateista" koji izruguje vjeru i pisaca poput Dostojevskog ili Wiesela leži u dubini patnje i poniznosti. Dok prvi sudi s visoka, uvjeren u vlastitu nepogrešivost na svom malom otoku znanja, drugi sudi iz same dubine ljudske boli, nesposoban da prihvati da je ta bol bezrazložna. I u tom samom činu bune, čovjek – paradoksalno – pokazuje da je stvoren na sliku Onoga kojeg poziva na odgovornost.