Zašto je noćno nebo tamno?
Jedno jednostavno objašnjenje je zato što je noću Sunce ispod horizonta, ali što je s noćnim sjajem zvijezda? Ako je svemir beskonačan u prostoru i vremenu, bez obzira u kojem smjeru gledali, trebali bi ugledati neku zvijezdu čak i vrlo daleku. Nebo bi nam se stoga posvuda trebalo činiti svijetlim poput Sunca, jer mi smo u svemiru, beskonačnoj šumi zvijezda.
Zamislimo sada da smo u pravoj šumi. Iako su stabla međusobno razmaknuta, debla drveća potpuno nam zaklanjaju horizont, bez obzira što su debla udaljenog drveća prividno sve uža. U svakom smjeru naš će pogled zapriječiti neko, makar i jako udaljeno drvo. Kada bi na svako deblo postavili svijeću, dobili sliku sličnu slici svemira, ali umjesto tame imali bi danje svjetlo. Zašto je onda noć tamna?
Možete reći zato jer se intenzitet svjetlosti udaljenih zvijezda smanjuje s kvadratom udaljenosti r. Istina, ali broj zvijezda udaljenih od nas za r raste s kvadratom udaljenosti pa se ova dva efekta međusobno poništavaju. Naime, te zvijezde su smještene u bilo kojem smjeru oko nas, na sferi radijusa r, a znamo da površina sfere (ljuske) raste s kvadratom njezinog radijusa. Zato očekujemo da je doprinos intenzitetu svjetlosti svih zvijezda na udaljenosti r konstanta, koja ne ovisi o udaljenosti. Ako je svemir beskonačan takvih je ljuski beskonačno mnogo, a njihovi doprinosi intenzitetu svjetlosti se zbrajaju. Nebo bi trebalo svijetliti sjajem Sunca u svakom svom dijelu.
Paradoks tamne noći prvi je uočio Kepler, a nazvan je po njemačkom astronomu Heinrichu Wilhelmu Olbersu koji ga je 1823. godine predstavio široj javnosti, čime je stekao popularnost. Koliko je to važan efekt govori činjenica da smo za njegovo objašnjenje morali sasvim promijeniti model svemira.
Sada znamo što sve doprinosi efektu tamne noći:
